1.
jinjau .
(Onomat. del hablar gangoso).
Erre zuan sudurra, eta an gelditu zan zapoak bezela itz egiten zuala, klin klon, eta ji jau
.
Urruz Urz 13s.
(Onomat. de un habla ininteligible).
Nere adiskideak jijau jijau egin zuan inglesez eurekin.
Osk Kurl 129.
2.
(G, R-uzt),
jinjau (V, G-to),
jinjun (B, L-ain),
jija (V-ger)
Ref.:
A (jijau, ji-ja, jĩnjãu); Gte Erd 277.
(Adj.).
"
Jĩnjãu (V, G-to), gangoso. Se pronuncia con la j española"
A.
"
Ori jinjuna da (B)"
Gte Erd 277.
3.
(Sust.).
Gangueo.
v. jijimaja, jiu.
Ji jau pixka bat ere badu.
(Quería decir que hablaba guturalmente).
EAlde
1921, 225.